Mali tranzicijski komad Mediterana

Nakon leta od nekih sat i pol, uglavnom provedenog u zurenju kroz prozor u Sredozemno more desetak kilometara niže i čeprkanju po gratis avionskim sendvičima, gume zaškripe po pisti Kartage. Ne radi se o onoj povijesnoj Kartagi koju je (uglavnom u lošem kontekstu) spominjao Katon, već o modernom Carthage aerodromu, točkom kroz koju prolazi ogromna većina svih turista koji su se zaputili u Tunis ― pa tako i Meeko i ja.

Nevjerojatno je da još uvijek ima ljudi koji vjeruju da, jednom kad se prođe vertikalno Mediteran i počne Afrika, prestaje civilizacija. To, naravno, nije tako, a osobito nije u slučaju prvog dojma o Tunisu. Iako nevelik i ne nakindžuren dućanima kao neki evropski metropolitski aerodromi, Carthage je relativno dobro organiziran, čist, čak i modernjikav.

Malo tumbanja prtljage, i uskoro izlazimo na vruće afričko sunce. Nije samo vrućina ono po čemu čovjek (zapravo, rakun) odmah osjeti da je na drugoj strani Sredozemnog mora: sunce je u sredini dana nekako neprirodno visoko, gotovo u zenitu. (Naravno, nije teško izračunati da nikako nije moglo biti u zenitu, ali za nekoga tko ga uvijek vidi bočno, tako se čini.)

Uglavnom, kroz vrućinu i prašinu probija se klasično susretljivi turistički vodič i trpa nas u autobus. I opet ― radi se o sasvim pristojnom autobusu koji bi se normalno mogao zamisliti na bilo kojoj suvremenoj cesti u Evropi. Ni blizu onim škrinjetinama kakve se još viđaju po regionalnim cestama, i kakve možda napola pamtimo iz putopisnih dokumentaraca (Đele Hadžiselimovića, naravno!).

Kako Carthage iza nas postaje sve manji i manji, tako sve više uranjamo u "regularni" Tunis. Mnogo suhe zemlje i prašine, nešto gužve u prometu, posvuda razbacane pravokutne bijele kućice s ukrasnim šiljatim arkadicama, povremeno neki šašavi dućan koji prodaje sve zamislivo, i dosta svijeta vani, na otvorenom, šeta svojim poslom ili puno češće, stoji na ulici i razgovara. Blijede su granice naselja: kuće kao da su cijelo vrijeme prisutne uz cestu, iako nigdje toliko gusto da bi se percipiralo kao da prolazimo kroz neko mjesto.

Iako takvi tipični Tunižani nažalost nemaju neke beneficije koje u većini Evrope smatramo standardno osiguranom stvari, ovo je njihov uobičajen stil života. Jednostavno se smatra najnormalnijom stvari određen dio dnevnog vremena razgovarati sa susjedima, prijateljima i znancima, prokomentirati aktualnosti i novosti u hladu ispred kuća, možda popušiti pokoji prstohvat duhana ili popiti čašu čaja. To je dio kulture i ljudi u tome očito uživaju.

Nije sve, međutim, u tom stilu. Tunis prolazi kroz tranziciju i u uobičajenoj je fazi u kojoj ima dosta novca, samo je pitanje kod koga se najviše zadržava i na što se troši. Tako nije rijetko vidjeti kako kroz kaskadu tradicionalnih malih bijelih građanskih prašnjavih kućica negdje izraste neboder od metala i plavog stakla, najčešće s logotipom neke dobro poznate tvrtke. Pogodili ste: dokle je do prije desetak godina istok Evrope bilo mjesto gdje se takvi prijelazi odvijaju, sada taj val prolazi (između ostalog) i kroz Sjevernu Afriku. To se osobito dobro vidi u glavnom gradu, ali o tome ćemo više kasnije, kad Meeko preuzme riječ.

▪ ▪ ▪

Uglavnom, sat-dva tumbanja autobusom ispred takvih prizora dovodi nas u Port El Kantaoui, mjestašce koje iako ima nešto ribarske povijesti, danas primarno egzistira od turizma. Nekoliko poznatih hotelskih lanaca iskoristilo je priliku nanizati nekoliko ovećih hotela uz ovaj lijep, pješčani komad obale u Hammametskom zaljevu. Kako i ne bi?

Naš hotel Bellevue, pripadnik jednog takvog španjolskog lanca nijansu više kategorije, nalazi se u sredini kaskade. Brzinsko iskrcavanje, i upadamo u lobi, gdje nas odmah uočava nosač i ljubazni recepcioner, te dobivamo koktel dobrodošlice dokle se obavljaju papiri.

Po nekim sitnicama arhitekture, manjeg udjela slika po zidovima ali većeg udjela kamena, nešto liberalnijeg pristupa šarenilu u uređenju interijera i sličnim finesama, bilo tko bi odmah shvatio kako se ― barem po kulturološkoj slici ― ne nalazi u Evropi. Ali funkcioniranje hotela je u potpunosti na evropskoj razini: sve, ali baš sve funkcionira glatko i brzo. Nakon samo nekoliko minuta, žigosani neprocjenjivom bijelom All Inclusive narukvicom, dobivamo svoju sobu.

Ona nam potvrđuje ugodan početni dojam o hotelu. Iako kvadraturom nevelika, soba je čista, uređena s dobrom količinom ukusa, solidno opremljena (klima, TV, velikodušan broj ormara), sve funkcionira, i ima neke sitne luksuzne detaljčiće koji nisu prekrasni, ali čovjeka vesele ― naročito nakon što se konačno može ispružiti nakon više sati putovanja. Čak imamo i malu terasicu koja gleda na travnjak bočno od hotela. Treba reći da ovo sve spada pod najtipičniju, "običnu" dvokrevetnu sobu, bez ikakvih posebnih ekstra. Kao sladak detalj koji je Meeko uočio, na noćnom ormariću nalazimo ručno potpisanu karticu "Za čistoću Vaše sobe brinem se ja, الصباح (Sabah)". Opet ― ne presudan, ali sladak detalj.

Nakon presvlačenja u nešto udobnije, slijedi slatka briga mapiranja ključnih točaka u hotelu. Radi se o ovećem kompleksu, ali isto tako i po svemu raskošno dimenzioniranom tako da zapravo nikad nismo osjetili da je hotel pun gostiju. Tu je nekoliko ogromnih bazena obrubljenih travnjakom, iza njih mali lounge koji danju radi kao pomoćni bar, i još dalje iza njih pješčana plaža, ali sve unutar komfornih tri minute hoda. Susjedni hoteli imaju sličnu konfiguraciju, ne mijenjaju konja koji pobjeđuje.

Kad u ovom hotelu vele All inclusive, to doslovno i misle: uz planiran raskošni doručak, ručak i večeru, na raspolaganju je još "marenda" nakon doručka koja se sastoji od voća i raznih drangulija, a cijeli dan po kompleksu se šeće osoblje koje nudi grickalice. Za one kojima četiri obroka do pet popodne nije dovoljno i ne može se strpiti do večere, tada u baru počinje Pancake Party, vjerojatno jedino mjesto u cijelom hotelu gdje se uopće treba čekati na red (rijetko duže od minute-dvije). Kako se onaj kuhar, odjeven u punu kuharsku uniformu u toj zatvorenoj kućici punoj užarenih ploča dok je vani 42°C, uspijeva ne znojiti pripremajući palačinke, vjerojatno nikome nije jasno.

Kulinarska ponuda je na visini zadatka, i baš kako se to obično očekuje od takvog tipa hotela, kombinira nešto lokalnih, domaćih tuniških recepata s dobro poznatim evergrinima koji se mogu naći na tanjurima tipičnih evropskih restorana. Ali, oni koji bi željeli upoznati pravu tradicionalnu sjevernoafričku kuhinju i gastronomsku kulturu, to ovdje neće moći: kuhinja je mahom prilagođena evropskim turistima kako po samim namirnicama, tako i po načinima na koji se pripremaju. Uostalom, kuhari i konobari (super-pristojni i efikasni) su u ogromnoj većini ionako školovani po evropskim pravilima, pa se povremena janjetina ili couscous više ovdje nalaze u ulozi degustacije, nego konzumacije.

To je, doduše, teško zamjeriti hotelu; većina turista ipak dolazi na odmor i želi igrati na sigurno, umjesto da riskira vrlo vjerojatnu centrifugu probavnog sistema ukoliko se suoči s pravom tradicionalnom kuhinjom. Ista psihologija kao i kod ljudi koji nose pilotske satove: žele se osjećati kao eksperimentalni piloti dok se voze kući s posla, baš kao što se i turisti ovdje žele osjećati kao da jedu egzotičnu, neobičnu hranu dok zapravo jedu ono što dobro poznaju, tek s nekim komfornim sitnicama razlike.

Poslije večere, bar se pretvara u klub gdje se svake večeri održi neka vrsta nastupa ili predstave: jednu večer to je lokalni animator koji izvodi komičnu točku, drugu su to dva gitarista koji sviraju klasike plesnjaka, pa onda nekoliko lokalnih plesača, i slično. Kroz dan se na raznim točkama po hotelu još održava fitness, odbojka, dječji program, streličarstvo i štošta drugo.

Nisu sva mjesta u Tunisu takva, ali Port el Kantaoui je definitivno posvećen turistima koji su se kao prvo i glavno došli ― odmoriti i zabaviti. I u toj ulozi je izvrstan, jer baš niti jednog trena nismo imali osjećaj da nam unutar hotelskog kompleksa nešto nedostaje ili da možda nema dovoljno sadržaja. A da kojim slučajem jesmo, ne bismo se proslavili s obzirom da se radi o tipičnom hotelskom naselju koje je izvan ceste hotela pusto. Tko želi saznati više o Tunisu, ipak se mora zaputiti malo dalje, na neki od izleta. A mi smo se odvažili na onaj koji nas vodi u Sidi Bou Said, i potom u Tunisov istoimeni glavni grad.

▪ ▪ ▪

Jao! Rano buđenje je i inače oblik terora, a kad bude usred godišnjeg odmora, još je sto puta strašnije. No ipak, ustajanje oko šest i sitno ujutro, dokle još ni doručak nije spreman (srećom, mislili su na nas i pripremili nam pred-doručak), je potrebno da bi se dan proveo u najnaseljenijem i ekonomski najvažnijem dijelu države.

Opet autobusom, sat-dva truckanja pri kojem skoro svi pokušavaju nadoknaditi izgubljeni san, vodi nas do umjetničkog grada Sidi Bou Saida. Kao ugodno iznenađenje, ovo nije nastalo samo i jedino radi turizma, već se radi o simpatičnom i dobro sređenom gradiću sa stalnom populacijom, "mjestu umjetnika" na pitoresknoj uzvisini nedaleko glavnog grada. I ovdje su kućice male, bijele i četvrtaste, ali u izvrsnom stanju i s pogledima prema moru koji svako malo izviruju između njih. Slično drugim mediteranskim narodima, vrata kuća obojana su plavo, sukladno vjerovanju kako plava boja odbija zlo.

Šarmantno, ali turizam ipak nije potpuno zaobišao ni Sidi Bou Said: dvije glavne ulice ipak imaju nekoliko tipičnih dućana koji prodaju sve što se može i u najluđem snu smatrati suvenirom ili nakitom. I jasno, jedva se čekaju cjenkati, regularno počevši s cijenom koja je možda deseterostruka viša od one koju ćete platiti, a stostruko od one koju su oni dali za robu.

Malo fotografiranja, šetanja i kavice, i opet se nalazimo u autobusu. Sad je na redu glavni grad; Fernando se odjavljuje, a riječ preuzima Meeko Netretić.

▪ ▪ ▪

Glavni grad Tunisa zove se, o nevjerojatne li slučajnosti - Tunis. Čim uđete u glavni grad obuzme vas buka, prometni kaos, hektika, panika, trube, oduzimanje prednosti, još truba, kočenje, još buke.  A u svom tom kaousu posvuda se šunja policija, na nekim malim mopedima ili na velikim raskršćima, akoja valjda pokušava unijeti red u taj kaos, a zapravo samo daje ulje na vatru ionako preopterećenom prometu.

Prvi dojam grada je užasan. Tunis je valjda jedan od top pet najprljavijih gradova koje smo ikada vidjeli (s tim da popis od ostala četiri nismo još napravili). Posvuda smeće, vlažne ulice od "sve me strah pomisliti kojih tekućina", ostaci hrane koji stvaraju jedan vrlo neugodan miris i onaj slatkasti miris ljudskog znoja. A onda u tako prljavoj ulici odjednom super-eksluzivni dućani koji se apsolutno ničime ne uklapaju u postojeću arhitekturu, ali su gotovo školski primjer zemalja u tranziciji.

Jedino veselje i podsjetnik prošlosti grada je famozni bazar - mjesto koje volite ili prezirete. Prepun je malih uskih uličica i gotovo da sa sobom morate imati klupko vune kako bi uspjeli naći put natrag. U jednom trenutku vas uhvati panika jer su ulice sve uže, ljudi je sve više, a iz svakog dućana vas prodavač doslovno vuče za rukav kako bi vas željno uvukao u svoju igru cjenjkanja. U Tunisu se jednostavno morate cjenkati, to je dio njihove kulture i možete biti nepristojni ako to odbijete. Stoga, ukoliko vam je cjenjkanje naporno, ali i ako ne volite bliske kontakte s puno ljudi na temperaturi višoj od četrdeset stupnjeva, sve suvenire kupite u supermarketu kako bi izbjegli eventualne neugodnosti i neprilike.

Vrućine su nesnosne i, to je jače od vas, prođe vas želja za kupovanjem i razgledavanjem. Pa čak i hodanjem. Imate dojam u smislu - a ha, to je neki važan spomenik? Okej, super, ali jednostavno mi je prevruće. U tom trenutku sve što nam je potrebno je samo flaša hladne vode koju, srećom, možete kupiti na svakom kiosku.
Odlazimo iz Tunisa, umorni i iscrpljeni s pitanjem zašto smo se uopće micali iz hotela?

Povratak u hotel je kao povratak u netaknutu oazu čistoće i mira, posebice nakon što je vrijedna Sabah obavila posao. Od gostiju se očekuje da na noćnom ormariću ostave malu napojnicu za trud čistačice, a vjerujte, ona se stvarno dodatno potrudi. Nikad prije nismo vidjeli da se od ručnika može napraviti labud, ali Sabah nam je pokazala da smo zaista bili duboko neinformirani.

Dakle, ostatak našeg boravka u Tunisu rezerviran je za plaže, bazene, restorane, barove, zabave ― ali sve u sklopu hotela. I stvarno nema razloga za izlazak iz kompleksa hotela jer u njemu možete naći sve, pa čak i male suvenirnice i supermarkete. Plaža je odmah iza hotela pa čak ni za odlazak na nju praktički ne morate izlaziti iz kompleksa hotela i tako se zabavite slatkom brigom da li ići na plažu ili ostati na bazenu. Ili možda otići u teretanu ispucati koju kaloriju nakon preobilnih obroka (njih jedno pet ili više dnevno; a ne brojimo kave, koktele i gazirana pića koja idu uz sve to skupa).

Ono što je najzanimljije u hotelu je činjenica da se osoblje maksimalno trudi da vas zabavi i da vam ispuni vrijeme zanimljivim sadržajima pa tako možete nekoliko puta na dan ići na aerobic, u vodu ili izvan nje, možete igrati badminton, odbojku, stolni tenis, uključiti se u različite radionice ili nastupati u večernjem programu. Osoblje je vrlo druželjubivo pa će vas vjerojatno pokušati nagovoriti na puno aktivnosti i bez vašeg pristanka!

SMJEŠTAJ: ●●●●●●●●●○
Izvrstan hotel, kojem se ne može naći nikakva ozbiljna zamjerka. Sobarica, kuhinja, bazeni, večernja zabava, obala... sve je dobro organizirano i lako dostupno.

ODMOR: ●●●●●●●●●○
Jedan od najkvalitetnijih odmora uopće ― napunili smo i baterije i želuce. Kombinacija mora, organizacije hotela, dobrog osoblja i All Inclusive programa osvježavajuća je i za glavu i za tijelo.

TURISTIČKA PONUDA: ●●●●●●●○○
Visoka ocjena, ali s rezervom. Hotel je napravljen tako da u njemu ništa ne nedostaje gostima, pa i nemaju posebnu potrebu izlaziti. Ali izvan hotela, situacija je obrnuta.

PRIRODNE VRIJEDNOSTI: ●●●●●○○○○○
Tunis nudi (osobito onima koji ih ne poznaju) interesantne krajolike od suhe zemlje i pijeska, kao i fantastičnu obalu. Ali, puno više od toga treba tražiti povećalom.

KULTURNE VRIJEDNOSTI: ●●●●●●○○○○
Slično infrastrukturi: na izletu smo vidjeli fantastične muzeje, monumente i razne druge povijesno važne građevine, ali one su koncentrirane na nekoliko važnih točaka, dok su u ostatku države rijetke.

CIJENE: ●●●●●●●●●○
Da ― ima napornog cjenkanja, ali i dalje su mali šopinzi i cijeli odmor osjetno jeftiniji nego što bi to bili praktički bilo gdje drugdje na Mediteranu. Jednako važno, domaćini se doista trude isporučiti vrijednost za novac.