Rapsodija u crveno-bijelo-crvenom

Jedna od slatkih malih prednosti života u Hrvatskoj je onaj splet raznoraznih praznika nagomilanih pred kraj lipnja, upravo kad je dobrom dijelu radnog naroda zadnja prilika potrošiti prošlogodišnje slobodne dane. To bude svojevrstan mini-godišnji koji se zna razvući na dobrih tjedan dana, a mi smo ga jednom zgodom odlučili iskoristiti za odlazak u austrijske planinske krajolike. Konkretno, radilo se o Bad Gleichenbergu, mjestašcu na jugu Štajerske, zapravo relativno blizu Zagreba.

Kako u Austriji ima velik broj lijepih mjesta i prilično je teško izabrati, odlučili smo da će kriterij biti žuti dvorac (koliko god zvučalo šašavo, to je san svake princeze, zar ne?), naravno, ako ga uspijemo pronaći. Veliki dvorac nismo uspjeli pronaći, ali smo zato pronašli  presladak "dvorčić" - Schlössl Hotel Kindl.

Napomenimo samo da je Bad Gleichenberg jedno od lječilišta u Austriji pa povremeno u hotelima u centru zna biti pomalo gužvasto, stoga ako želite više privatnosti, Schlössl Hotel Kindl je izvrsna opcija. Dvorčić/hotel je smješten taman dovoljno izvan grada, između planina i divnih zelenih livada. Vrlo je lako dostupan automobilom, s prilično prostranim parkingom ispred samog hotela. Ukoliko imate potrebu ići do samog centra grada, moguće je uputiti se lokalnom cestom ili pješice kroz šumu ― ako ste avanturistički raspoloženi.

No, vratimo se zapravo na hotel-dvorčić u kojem smo bili smješteni. Njega vodi obitelj Kindl i većina članova obitelji je u hotelu i zaposlena, od najmlađih do najstarijih članova. Njihove obiteljske kuće su odmah iza hotela, u jednako prepoznatljivoj žutoj boji fasade i savršeno se uklapaju u cijelu dvorsku priču. Sam dvorac se sastoji od tri zgrade, koje su povezane podrumom, ali je puno ljepši osjećaj izaći iz jedne i preko terase doći do druge.

Soba u kojom smo boravili je tako romantično uređena da je na prvi dojam bila malo smješna i kičasta, ali zapravo je u skladu sa cijelom koncepcijom dvorca. Namještaj nije antikni, ali je njegova dobra i uvjerljiva kopija. Sobe su jako čiste i uredne, a svaka od njih ima balkon sa pogledom prema planinama, bez obzira u kojoj ste sobi, jer su planine posvuda oko dvorca.

Hotel tako visoke kategorije naravno ima bazen, i to vanjski i unutarnji, saune, jacuzzi i sve ostale fine stvari kojima se treba razmaziti na luksuznijem godišnjem odmoru. Iako temperatura nije bila visoka, nešto manje od 30° za vrijeme našeg boravka u rano ljeto, saune su ipak prevruće pa savjetujemo oprez ako na saune niste naviknuti.

Ako niste tip koji će cijeli godišnji provesti u bazenu, odmah iza hotela počinju staze koje će vas voditi po austrijskim planinama i ledinama. Povremeno ćete sresti i koju šumsku životinju, a to svakako daje dodatnu čar ovom idiličnom hotelu. Ukoliko niste baš u formi, postoje i staze koje nisu zahtjevne tako da baš svatko može naći nešto za sebe.

Ono što nas je posebno oduševilo, kad već spominjemo izvrsne kolače, osim činjenice da smo zaista u dvorcu, je - hrana. Kako je hotel relativno mali, osoblje se pobrinulo da za vrijeme boravka zaista u potpunosti uživate u delicijama lokalne hrane. Za doručak nude čak i pjenušac, pa ako ste tako hrabri da cugate od jutra, eto prilike. Jedino što nas je zbunilo su bili mali papirići na stolu za vrijeme doručka u kojem nas se moli da se odlučimo što želimo za ručak i večeru, što je zapravo i logično obzirom na malu kuhinju. Izbor je uvijek između nekoliko jela i deserata, uključujući i vegeterijanski, pa si malim iksićem označite što dalje u toku dana želite objedovati.

Samo obroci su čiste ceremonije, od srebrnih zatvorenih pladnjeva do desetak komada bešteka koji vas čekaju za stolom. Budući da je desetak komada bešteka za stolom, onda znate da imate dva predjela, hladno i toplo, glavno jelo, salatu i desert.

• • •

Dakle, prekrasan hotelčić u kojem i oko kojega imate itekako što za raditi, ali treba reći da i sam gradić Bad Gleichenberg, koji se može doseći petnaestominutnom šetnjom od hotela, ima neosporan povijesni šarm. Niz dobro očuvanih zgrada u habsburškom stilu okružuje dvije glavne ulice, u kojima je nekoliko dućana, mali sajam, i idilična slastičarna u sjeni drveća, s odličnom kavom i još boljim kolačima. Ljudi su prekrasno uslužni, čak nam je gazdarica slastičarne, pitavši nas odakle dolazimo, razdragano spomenula kako je udana za Đakovčana.

Ima ovdje i nekoliko dućana, kavanica, bezbrojni parkovi, zelenilo i stazice, glavne terme, i graciozne vile koje se iznajmljuju onima malo dubljeg džepa. Turist dobije onaj ugodan osjećaj da mjesto nije samo i jedino nastalo na turizmu, a da izvan sezone stoga bude pustoš. Gradić ima svoj život i posvuda se vide lokalni ljudi kako idu svojim poslom, druže se u slastičarni, obavljaju svoje dnevne obaveze, itd.

To ne znači, jasno, da turističke infrastrukture nema ― naprotiv, ima je itekako dovoljno. No Bad Gleichenberg nije za one koji traže lude provode, otkačeni avanturizam ili nešto slično, već za one koji se žele odmoriti, imati oko sebe čistu prirodu, šetati lijepim stazicama kroz guste šume, gledati i posjećivati lijepe znamenitosti na okolnim planinama, i na kraju dana uživati, kao gospoda, u delikatesama iz lokalne kuhinje, bez ikakvog stresa ili žurbe. Pogađate, baterije smo si na ovom putovanju itekako dobro napunili.

• • •

Ipak, u jednoj prilici smo ih dobro ispraznili, odlučivši posjetiti dvorac Riegersburg na vrhu susjednog brda. Ovaj put posrijedi ipak nije malen, bajkovit dvorčić, već ozbiljna, impozantna tvrđava koja je igrala važnu vojnu i političku ulogu kroz dobar dio srednjeg vijeka.

Kao što to uvijek bude slučaj, s dna (iz slatkog gradića od nešto preko 2000 stanovnika) brdo djeluje prilično niže nego što to stvarno jest, a po putu srećemo društvo sokolara koji upravo održavaju predstavu. Dvadesetak minuta uspona vodi nas do vrha gdje je dvorac Riegersburg ali i mali restorančić-kantina sa zapanjujuće ukusnim odrescima i salatama, te grofovsko groblje. Treba reći da cijelo mjesto, i dvorac i brdo, vrvi životom: prisutno je dosta turista, i uvijek je lijepo vidjeti kad se ovakvi monumenti danas koriste, umjesto da polako u neodržavanosti trunu u zaborav.

U unutrašnjosti dvorca je muzej, i posjetitelji mogu proučiti gotovo svu arhitekturu ― samo je jedan manji dio zatvoren za razgledavanje. I naravno, tu je neizbježan dućan sa suvenirima.

Kome nije do penjanja na brda i dvoraca, nema problema: Bad Gleichenberg je okružen gustim šumama i puteljcima za uživanje u beskrajnim šetnjama, bez obzira na doba godine. Dovoljno je krenuti bilo kojim smjerom i gotovo možemo garantirati da ćete na neki naići prije ili kasnije, i vjerojatno biti dug kilometrima.

• • •

Sve u svemu, dobar dio ljudi s naših prostora poznaje Austriju najviše kao dugogodišnje omiljeno mjesto za sofisticirani špeceraj ― pohodi na kilograme vrećica odjeće i crne tehnike tradicija su koja seže desetljećima i desetljećima unatrag. Naći se u njoj u ulozi turista je, međutim, bilo jednako ugodno. Gastronomija, priroda, ljubaznost i šarm malog gradića, i povrh svega, beskrajan mir, svakako preporučuju Bad Gleichenberg, ali i cijelu tu jugoistočnu Austriju, svakome tko se želi potpuno odmoriti, a pritom ne voziti tako daleko da bi u automobilu proveo pola vikenda.

SMJEŠTAJ:●●●●●●●●○○
Žuti dvorac s lijepom arhitekturom i rustikalno ali luksuzno opremljenim sobama ― kome treba išta više od toga za odmor? Općenito, turizam je na lijepoj razini.

ODMOR:●●●●●●●●●○
Vjerojatno glavni adut Bad Gleichenberga ― sve te šume, mir, apsolutni izostanak ikakve hektike, i relativna blizina, dovoljni su da se odmorite od čega god da vas muči.

TURISTIČKA PONUDA:●●●●●●○○○○
Gradić ima nešto turističke ponude, ali primarno gastronomske i kulturne ― tko želi sportski, avanturistički ili tulum-turizam, ovo nije mjesto za njega. (Ali, što bi takvi i radili ovdje?)

PRIRODNE VRIJEDNOSTI:●●●●●●●●○○
Puno netaknute prirode i raznih gustih šuma još su jedna snažna točka Bad Gleichenberga. Možda nema ništa nevjerojatno poput vulkana ili pećina, ali je idilično, kao što izgledaju "dobra kraljevstva" u crtićima.

KULTURNE VRIJEDNOSTI:●●●●●○○○○○
Ima ih nešto u samom gradiću, ali treba se maknuti kroz radius od desetak kilometara kako bi se vidjeli dvorci, povijesni monumenti, i slično.

GASTRONOMIJA:●●●●●●●●○○
Austrijska kuhinja je svjetski poznata, a to se i vidi: osim hotelske kuhinje koja bi posramila i mnoge art-food restorane, ponuda u samom gradu je izvrsna. Tu nema šale s hranom.

CIJENE:●●●●●○○○○○
Nije ovo jeftina država, pa prema tome nije ni smještaj ni usluga najjeftinija, ali ukoliko ciljate na doba godine kad nije turistička špica, izdatak neće biti posebno dramatičan. S druge strane, kvaliteta dobivena zauzvrat je neosporna.

Sjeverno, ledeno, prelijepo

Nakon više od godine dana planiranja i sanjarenja (veći udio vremena ovog drugog, treba priznati), zaputili smo se na jednu malo veću udaljenost, u zemlju koja možda nije među prvima koje čovjeku padnu na pamet kad se spominje turizam, ali koju smo jako, jako željeli posjetiti. Radi se o državi Europe koja je zapravo najviše udaljena od jezgre kontinenta ― naslućujete, Islandu. Premda većina turista na ovaj šaroliki otok odlazi ljeti kad su vremenski uvjeti najugodniji za tumaranje oko otoka, mi smo baš željeli iskusiti kako izgleda ona prava, polarna zima ― i na ovo putovanje išli sredinom prosinca.

Poslije stajanja u Frankfurtu i uobičajene hektike na tom gigantskom aerodromu, let od nekih dva-tri sata vodi nas do Islanda. Dok smo iza sebe ostavili ne baš pretjerano hladnu zimu te godine na Mediteranu, ovdje već kroz prozor aviona vidimo da nam slijedi potpuna suprotnost. Nepregledne mase snijega i leda formirane oko uskih, crnih fjordova, s povremenom usamljenom cestom koja povezuje jedva vidljiva naselja. Ako vam na pamet padaju dokumentarci o dalekim polarnim krajevima, a la odabrao Đelo Hadžiselimović, na pravom ste tragu. Ljeti dobar dio otoka bude suh, ali u ovo doba sredine zime, koji dan prije zimskog solsticija, snijeg se cakli dokle god dopire pogled. Prekrasno i fascinantno.

Slijećemo! Iz grijanog aviona u grijani prostor aerodroma, pa iz grijanog aerodroma na grijano predvorje, i onda ― pravi šok. Vani nas čeka autobus koji vozi dvadesetak kilometara do Reykjavika, i premda smo očekivali da neće biti sparno, ovo nam je prvi pravi kontakt s -35°C. Sad se sve ranije paranoične pripreme kod kuće počinju pokazivati opravdanima, jer oboje nosimo na sebi bar jedno četiri sloja odjeće od kojih je onaj vanjski višeslojna debela jakna, i samo nam oči izviruju iza gusto namotanog šala.

Kao i uvijek kad se čovjek nađe u sredini koja mu je inače nepoznata, vožnja ovim sniježnim, smrznutim krajolicima je na neki način nestvarna, osobito u dubokom mraku koji nas okružuje (ne zaboravimo da dan u ovo doba godine na Islandu traje tek pokoji sat ― a i pitanje je koliko bi se to malo sivila moglo nazvati "danom").

Nakon pola sata truckanja po smrznutoj cesti autobus ulazi u predgrađe Reykjavika prepuno kuća i nižih, omanjih zgrada odijeljenih širokim avenijama. Reykjavik na prvi pogled izgleda kao bilo koji srednje velik, dobro razvijen grad neke zapadne države, iako bi oni obazriviji brzo primijetili kako se nalazimo negdje sjeverno: natpisi na reklamama, zgradama i putokazima su nepogrešivo nordijski ― kako po općenitoj formi riječi, tako i po korištenju nama egzotičnih slova poput Æ i Þ. Osim njih, uz standardnu latinicu s nekim prijeglasima se koristi i Đ, ali on nema veze sa slavenskim, već predstavlja često korišten glas "th".

Sjedište naših operacija dokle smo na Islandu je Saga Radisson koji se pokazao savršeno adekvatnim za naše potrebe. Čist i udoban, ali bez razbacivanja luksuzom kojeg ionako nikad ne bismo koristili. Ostatak prve večeri u sobi sabiremo se od hladnoće i putovanja, a sljedeće jutro odmah "napadamo" centar.

Putem od hotela do središta grada srećemo mnogo nasmijanih i dobro raspoloženih ljudi koji sami prilaze ako shvate da imate problema s kartom koju ste zgrabili u predvorju hotela. Predivna je činjenica da svi, ali baš svi, govore engleski iako im je službeni jezik islandski (na kojem baš ništa ne možete shvatiti). Iako vam pomoć zapravo i nije potrebna, jer se središte grada sastoji od nekoliko desetaka ulica kao, recimo, jedan kvart u Zagrebu, a osjećaj da ste dobrodošli je dodatan plus ovom gradu.

Samo strogi centar grada je totalno neočekivan. Nema raskošnih trgova, shopping centara, šminkerskih dućana, fast fooda. McDonald's je zbrisao jer Islanđanima nisu bili zanimljivi. Nema ni tramvaja, ni autobusa, ni automobila koji bi stvorili gužvu; slobodnog parkinga posvuda. Svi hodaju ili se voze na biciklima (uzmite u obzir da se radi o zimi pa su ceste zaleđene).

Na kraju glavne ulice dominira impozantna crkva, Hallgrimskirkja (nemoguće je izgovoriti), koja uistinu dominira cijelim Reykjavikom. Najveća zgrada koju smo uopće vidjeli je bila valjda naš hotel. Zgrada parlamenta? Prošli smo pored nje pet puta, izgleda kao kuća koje bi se postidjeli mnogi tajkuni. Opera? Nalazi se u stambenom naselju pa djeluje malo veća, ali ništa značajno. Imate dojam kao da su Islanđani nekako uspjeli preboliti kapitalistički duh gradnje i potrošnje te su svoje novčanike sveli na osnovni, ali vrlo kvalitetan minimum. U gradu smo našli samo jedan shopping centar, za razliku od Zagreba u kojoj skoro svaka ulica ima po jedan. I nije bilo gužve u njemu, ali je bilo ljudi u japankama (napominjemo da je vani zima i da smo mi nosili buce i nekoliko slojeva jakni). Sve poznate marke odjeće i obuće tamo su dostupne, ali nema gužvi. Ima sniženja, ali nema bacanja i otimanja za posljednju majicu na ekstra-super sniženju.

Kako je Reyjkavik ipak grad na obali, logično je da djelomično živi i na svojoj luci. Ako puše vjetar, dobro se čuvajte da ne završite u oceanu. Tamo smo isto očekivali luku veličine manjeg grada, ali ono što smo zatekli je čista suprotnost - desetak brodova, nimalo luksuznih, uredno parkiranih na svoja mjesta. Uz samu luku naišli smo na kupaonice za lučke radnike, čišće nego u nekim hotelima.

I nikako ne bi trebali zaboraviti njihov buvljak. Buvljak kao buvljak, na njemu možete pronaći od igle do šatora, ovisi što tražite. Brdo stare odjeće, knjiga, igračaka i tko zna što bi se još dalo pronaći ako se dobro zagrebe po svakom štandu. Gdje drugje bi pronašli ručno rađene naušnice od vulkanskog kamena? (Kojima Meeko naravno nije odolio.)

Sve u svemu, od jednog glavnog grada tako daleke, nepoznate, ali fantastične države, očekujete svašta. Po ranijem iskustvu naučili smo da su europske i druge metropole glasne, hektične, prometne, nerijetko prljave, nagužvane i prilično stresne. Reykjavik je sve, ali baš sve suprotno. Dakle, budući da glavni grad broji oko 120 000 stanovnika (a cijeli Island ima populaciju od malo preko 320 000 na području od 103 000 km²) moguće ga je usporediti sa recimo, Rijekom. Ali samo po broju stanovnika.

Teško je, naime, ne ostati fasciniran tom suptilnom ekonomičnošću i skromnošću populacije, koja je zapravo jedna od najbogatijih na svijetu. A zapravo je stvar vrlo jednostavna - umjesto ulaganja u zgrade, izloge, ceste, aute, shopping centre i ostale bakanalije, Islanđani ulažu u sebe. Jedu fino i zdravo, piju najukusniju kavu ikad, puno se druže, puno čitaju i puno putuju. Drugim riječima: žive pametno i razumno.

Islanđani jako vole svoju nacionalnu odjeću, štrikane veste od njihove domaće vune s islandskim uzorcima. Prilično skupa priča, ali za ručno rađeni proizvod očekivano. Većina žena štrika, i to ne zato što je to hipsterski cool nego zato što je tradicija. U skoro svakom kafiću zateći ćete djevojke na kavi s dečkima ili u "Sex and the City" kombinaciji koje štrikaju dok ćakulaju. I nitko se ne čudi i ne naziva ih neobičnim imenima. I rijetko ćete na kavi vidjeti da su im pogledi usmjereni na mali ekran mobitela, tamo je vrijeme koje se provodi s prijateljima uistinu vrijeme koje se provodi s prijateljima.

Ponosni su i na svoju gastronomiju: tu kavu koju spominjemo prže sami, i to na šećeru, što joj daje aromu koju nismo nikad prije imali priliku probati. Vjerojatno ne bi bila po ukusu obožavatelja tradicionalnih kava u džezvi, ali mi smo se praktički natakali njome. Što se jela tiče, Island je u malo nezahvalnoj poziciji jer postoji samo vrlo malen broj namirnica koje se na temperaturno tako negostoljubivoj zemlji mogu skupiti, ali od onog što imaju rade čuda: dimljena riba, pečena riba s krumpirima, marinirane haringe, i nešto ovčetine (iako svoje ovce zapravo puno više briju nego jedu). I što je jednako dobro, izvrsno smo se najeli u sasvim regularnom, ni po čemu istaknutom restoranu već nečem što više djeluje kao zalogajnica za po putu.

Kad smo na temi islandske kulture, ne možemo ne spomenuti nacionalni muzej koji vrlo detaljno prati povijest ovog otoka od njegovih prvih naseljavanja još u vikinška vremena, do modernih vremena. Tako su Islanđani danas zapravo većinom potomci Vikinga, i nešto malo raznih vrsta Britanaca, no jezik im se od tih vremena praktički nije mijenjao, te su jedina nacija koja može normalno na svojem jeziku čitati originalne sage napisane prije jednog milenija. Zanimljivo je i što su dolazeći Vikinzi dobro pratili i zapisivali svoja porijekla, tako da je danas za gotovo svakog Islanđanina poznato njegovo potpuno rodno stablo unatrag četrdesetak generacija, sve do prvih kolonista.

Nakon dva dana istraživanja centra, treći smo se okrenuli u drugom smjeru, jugoistoku, i doživjeli nesvakidašnje iskustvo. Dok smo šetali obilaznicom, petnaest metara iznad nas preletio je avion ― da bismo tek onda shvatili da Reykjavik ima aerodrom par stotina metara od centra grada! Doduše ne međunarodni već regionalan, ali po svemu "ozbiljan", s dugom pistom, kontrolnim tornjem, hangarima i ostalim.

Nešto dalje od tog otkačenog aerodroma nalazi se mali brežuljak, a na njegovom je vrhu Perlan, još jedan dokaz islandskom smislu za estetiku i praktiku. U biti se radi o gigantskom rezervoaru tople vode za potrebe grada, ali kad su već prionuli gradnji takvog objekta, Islanđani su ujedno unutra dodali izložbeni prostor, restoran, prstenastu platformu za uživanje u spektakularnom krajoliku, male trgovinice suvenirima i još štošta drugo. Lijepo, i nekako epitomizira tu ekonomično-praktično-pametnu crtu koja je vidljiva posvuda.

U takvom lijepom istraživanju grada i kulture koja nam otkriva nešto novo na svakom koraku, vrijeme nam je munjevito proletjelo. Ukupan dojam? Treba odmah pošteno reći da Island vjerojatno nije za svakoga. Kome je do nekakvih turističkih izlazaka, skakanja do zore na nekakvu glazbu od koje se ruše zidovi, jurenje u kabrioletu po cesti uz plažu i pijuckanje koktela u salonima ― neće naći previše zabave na smirenom, staloženom otoku. Međutim, ako vas interesiraju prirodna bogatstva, kultura, gastronomija, ili vas jednostavno zanima vidjeti kako mala grupica ljudi može živjeti fantastično organiziranim i ispunjenim životom na jednom od meteorološki i geološki najnegostoljubivijih mjesta na svijetu, brže-bolje rezervirajte avionske karte! A onda se hitno bacite na nabavku višeslojne odjeće.

SMJEŠTAJ:●●●●●●●●○○
Za naše potrebe, idealno: hotel nedaleko centra pješice, komforan i čist, ali bez iracionalnog luksuza. Ima dosta takvih smještaja po Reykjaviku, s varirajućom razinom luksuza.

ODMOR:●●●●●●●●●○
Nema hektike, ni ludog prometa, ni ičeg iscrpljujućeg u Reykjaviku. Čak i s dnevnom rutom obilaska grada, taj nedostatak ikakvog stresa ili panike znači da ćete dobro napuniti baterije, a ako idete zimi, 18-satna noć će vam dati više nego dovoljno prilike carski se naspavati.

TURISTIČKA PONUDA:●●●●●●○○○○
Vrlo specifično i individualno; Island prije svega nije primarno turistička država, niti je Reykjavik predstavljen kao turistički grad. Kome je do tuluma i zabava i ludovanja, ili nekih sličnih "energičnih" stvari, neće se provesti tako dobro kao netko kome je do odmora, proučavanja kulture, prirode i ostalog ― toga ima napretek.

PRIRODNE VRIJEDNOSTI:●●●●●●●●●○
Jeste li zaboravili? Radi se o Islandu, jednom od najljepših otoka na svijetu! Čak i samo Reykjavik nudi štošta ― od crnog vulkanskog kamenja, preko divnih obala i šetališta, do divnih planina u okolici. I naravno, tko nikad nije iskusio nordijsku klimu, ovdje će to moći više nego dobro. Samo, pripremite se na "smrzotine".

KULTURNE VRIJEDNOSTI:●●●●●●●●●○
Koga zanima kulturološka strana Islanda, imat će što vidjeti. Muzeji, arhitektura, sage, izložbe, novine, relaksirana i marljiva nacija, atmosfera... ovo je mjesto toliko specifično po gotovo svemu, da se može mirno reći kako tu kombinaciju svega vjerojatno ne možete naći nigdje drugdje na svijetu. A sami Islanđani rado izlaze u susret kako bi vam je predočili.

GASTRONOMIJA:●●●●●●○○○○
Teško je očekivati čuda od države u kojoj su meterološki uvjeti negostoljubivi za poljoprivredu. Ali iz toga što imaju ipak uspijevaju izvući mnogo, i što je za gurmane jednako važno, postoji određen dio recepture mariniranja koji je praktički unikatan za Island, i koji vrijedi probati.

CIJENE:●●●●○○○○○○
Nije najskuplje mjesto na kojem smo bili u životu, ali Island definitivno nije jeftina država. Uz nešto truda može se naći relativno povoljan smještaj i jesti u regularnim restoranima, ali ipak to, zajedno s transportom i raznim drugim sitnicama, na kraju nije baš malo. Ili, recimo to ovako, da smo dodali 20% više na naš fond za ovo putovanje, mogli smo otići standardnim aranžmanom na dvostruko duže u, recimo, Dominikansku Republiku.

Skroviti gorski raj

Lijepo je ići na daleka, egzotična mjesta, ali je jednako lijepo pronaći neki dragulj u svojem susjedstvu. Istina, Gorski Kotar možda ne bismo mogli svrstati među ono najuže susjedstvo, ali je dovoljno blizu i pristupačan da putovanje tamo ne bude projekt za koji se mentalno i tehnički pripremamo danima unaprijed.

Put nas vodi u Lokve, djelić Hrvatske koji većina ljudi poznaje kao onaj lijepo zelen, gusto šumovit kraj između Delnica i Risnjaka koji vide putujući bilo autocestom, bilo starom cestom iz Zagreba prema Rijeci. Nešto malo više od sat vremena po njoj, pa izlaz za Delnice i još nekoliko kilometara prema zapadu dovode nas do Lokvi i njihovog jezera koje se po nekim kartama naziva Lokvarskim, a po onim drugima ― Omladinskim.

Sa snažnom turističkom konkurencijom u blizini (Risnjakom udaljenim oko deset a morem nekih petnaestak kilometara), mnogi užurbani turisti vjerojatno nisu svjesni što propuštaju samo projurivši pored Lokvi. Već po dolasku smo, naime, ostali fascinirani ljepotom jezera, raštrkanim planinskim kućicama oko njega te prekrasnom prirodom. Jezero je inače umjetno, no formirano je u prirodnom planinskom koritu pa izuzev male brane na istočnom kraju nema ni traga nekakvoj ljudskoj intervenciji.

Kao mjesto, Lokve nisu drastično drukčije od ostalih malih hrvatskih gradova. Dvije-tri glavne ulice, s trgićem i zgradom općine na sjecištu, te nezaobilaznom gostionicom i malim svaštarskim dućanom koji metar dalje. Ni traga nekakvoj buci ili gužvi: tempo je smiren i sve nekako teče opušteno. I da se stvarno ne možete snaći, uvijek možete pitati nekoga od lokalaca gdje je što. Mi smo naš smještaj pronašli odmah, teško je bilo promašiti ulicu po imenu Gorski raj. Iako zvuči pomalo pretenciozno, Gorski raj je uistinu gorski raj.

Iznajmili smo apartman u planinskoj kućici kod gospođe Josipe koja nas je srdačno dočekala, a još diskretnije nas ostavila da se raskomotimo. Apartman se sastoji od prostrane dnevne sobe (s kaljevom peći), odlično opremljene kuhinje, kuponice i šarmantne spavaonice. Posebna napomena je balkon, The Balkon. Na njemu možete spavati, jesti, sunčati se, čitati, samo sjediti i zuriti ili jednostavno uživati u pogledu koji seže preko predivnih šuma i livada tog kraja. Uglavnom, našsmještaj upotpunjava ukupan dojam lijepog planinskog odmora ― željeli vi to shvatiti romantično ili turistički. Tko je mislio da za tako nešto nema druge nego ići u Sloveniju ili čak Austriju, Švicarsku, dobra je vijest da to može naći daleko bliže, a lako moguće i višestruko povoljnije. Hotelski kapaciteti u okolici nisu preveliki, ali privatnih smještaja ima sasvim dovoljno, i raznovrsni su.

Prvo jutro u Lokvama šuljamo se po šumi oko jezera, isprepletenoj čitavom mrežom puteljaka za koje valjda ni tri mjeseca ne bi bila dovoljna da bi se u potpunosti istražili. Mi smo se, međutim, zadovoljili sjedenjem na drvenoj klupici uz obalu, počastivši se pravim piknik-ručkom. Nije da turisti nemaju izbor: uz obalu se nalazi ljepuškasti restoran-pansion Jezero, gdje krajičkom oka uočavamo impozantne porcije govedine s krumpirom pečenim na slanini. (Kojima se već veselimo u sljedećem dolasku.)

Šume oko jezera imaju snažan renome u svijetu gljivarstva, i mještani nam se hvale kolike su količine vrganja uspjeli skupiti u sezoni. Doduše, došli smo desetak dana prekasno pa ni nakon pola sata tumaranja po šumi nismo našli mnogo više od hvata bukovača. No utjeha brzo dolazi ― naime, na jezeru smo uočili tablu koja je svjedočila o postojanju splava koji vas vozi po jezeru. Kako splav nismo vidjeli, telefonirali smo splavaru (broj mobitela na tabli) i vrlo brzo dogovorili izletić. Iako je splav predviđen za grupe, splavar je pristao upogoniti ga samo za nas dvoje i to za simboličnu cijenu. Poseban je gušt imati splavara i splav (koji je čovjek sam sastavio) samo za sebe; čujete neobične priče, saznate neke stvari koje uobičajeni turisti možda nemaju priliku, a i sklopite neko neobično poznanstvo sa osobom s kojom provede oko sat vremena na jezeru. O da, i još vas ponudi i oštrom domaćom rakijom, i biranim country hitovima.

▪ ▪ ▪

Priznajemo, više koincidencijom nego planiranjem, u Lokvama smo se zatekli upravo na vikend kad se u njima održavala noćna šetnja obilaska obližnje pećine Lokvarke pod bakljama. Zvučalo je predobro da bi se propustilo, pa smo na sebe navukli naše sportske vjetrovke i zaputili se prema centru grada gdje je trebalo biti okupljanje svih avanturista.

Isprve ― šok i za nas i za organizatore. Na ovu avanturu odvažilo se preko stotinu, možda i dvije stotine ljudi, višestruko premašivši očekivanja. Kad su konačno svi popisani, podijeljene su im baklje i sve je spremno, povorka se ― šokirajući noćne vozače ― ulicom kreće nekoliko stotina metara i potom skreće na uzbrdicu prema pećini koja je malo udaljena od naselja.

Koračanje po zemljanom i travnatom ozbiljnom usponu, pod treperavim svjetlom baklji usred mrklo mračne noći, tip je atmosfere kakav je teško predočiti. Duhovitiji članovi povorke komentiraju kako zacijelo izgledamo kao nekakva čudna sekta koja se zaputila u svoj sanktum, ali baklje zapravo taman dovoljno osvjetljavaju tlo koliko je potrebno da se po njemu može sigurno koračati.

Nakon pola sata ovog neobičnog noćnog vijuganja, povorka se ispred nas zaustavlja: stigli smo do ulaza u pećinu. Nakon što je svim zainteresiranima natočena šalica dobrodošlog čaja iz ruku ni manje ni više nego gradonačelnika, grupa polako kreće pod zemlju.

Lokvarka je, treba priznati, prepuna izvrsnih kadrova. Čak i sporim tempom hoda, praktički se ne stižu vidjeti sve te neobične i prekrasne geološke forme sa svih strana. Druga fascinantna karakteristika Lokvarke je što "uvijek ima još". Nakon što prođete prvih stotinjak koračića, djeluje kao da se polako hodnik sužava i ovdje će biti kraj, da bi se pokazalo kako tamo postoji prolaz ― koji opet vodi u novi veliki prostor. Tako se ponavlja četiri ili pet puta, i svaki prostor je za sebe jednako fascinantan. Nema ni osjećaja klaustrofobije, barem većinu vremena, jer je svod nerijetko nekoliko metara iznad glave.

I kao što često emitirana reklama govori, "ni to nije sve", jer je poznato da postoje barem još dva velika "kata" Lokvarke, od kojih je jedan djelomično istražen, a drugi praktički nije uopće, pa je nepoznato koliko je cijeli kompleks možda uopće velik (a već je i ovaj javni dio velik!). U svakom slučaju, ukupan zaključak je: ako ste igdje u njenoj blizini, posjetite je!

Nakon izlaska i još jedne šetnje, avanturistička se večer završava u gradskoj dvorani u centru, gdje je pripremljena grozomorna fritaja s vrganjima, u čijoj smo pripremi i sami dijelom sudjelovali, i koja se pokazala prvoklasnom delikatesom. Zabava se nastavlja još pokoji sat, i ima sva obilježja veselica "stare škole" ― definitivno s jednom svojom vrstom šarma.

▪ ▪ ▪

Sljedeći dan polako dolazi vrijeme pakiranja, iako bismo rado ostali barem još nekoliko dana. Ta tko bi želio napustiti taj lijepi apartman, s dobro opremljenom kuhinjom, komfornom i toplom dnevnom sobom (upravo ono što čovjek treba nakon dana jurenja po prirodi), velikodušnim duplim krevetom i prostranom kupaonicom?

Ipak, posljednji dan odlučili smo ipak iskoristiti koliko je komforno izvedivo. Prvo krećemo za Golubinjak, park-šumu koji kilometar od Lokvi. Iako zbog općenite ispretrganosti od sinoćnje speleologije nismo baš u formi proći sve što ovaj park nudi, s obzirom da se nalazi na stjenovitoj kosini i traži nešto kondicije, nismo ostali prikraćeni za neke prekrasne prizore. I, baš kao i u Lokvama i jezeru, vlada potpun mir. Ima nešto lokalnog stanovništva, ali prostora ima više nego dovoljno za svakoga, ni traga nekakvoj gužvi. Tko se želi malo okrijepiti, tu je i restoran.

Kako bismo mjesto barem donekle istražili i gastronomski, posljednja točka prije polaska za Zagreb je restoran Eva, također u Lokvama. Tu smo se počastili čitavim nizom delicija: odličan sir škripavac, pa jedna od najboljih juha od vrganja koje smo ikad jeli, pa jelen odvojeno na slatkom umaku i umaku od gljiva s domaćim kroketima, nakon čega dolazi sladoled umotan u palačinke sakrivene u šlagu i pita od borovnica. Izvrstan gastro-provod, za preporučiti svakome, ali ujedno treba preporučiti i da dođete vrlo, vrlo gladni; porcije su gigantske.

SMJEŠTAJ: ●●●●●●●●●○
Smještaj nam je bio vrhunski ― pravi planinski tip tople, rustikalne, šarmantne kućice, mir i tišina, a ipak sa svom opremom koju čovjek treba. Naravno, ima raznoraznih smještaja unaokolo, ali mi smo ovim bili super-zadovoljni.

ODMOR: ●●●●●●●●●●
Ovo je jedno od onih mjesta za odmor. Tamo gdje vrijeme kao da stoji, najglasniji zvuk koji se čuje je kucanje čaša i šum lišća na vjetru, sve je beskrajno smireno. Napunili smo baterije bolje nego na nekim petodnevnim odmorima. 

TURISTIČKA PONUDA: ●●●●●○○○○
Sadržaja u Lokvama ima ponešto, ali ne očekujte stvari poput mjesta za večernje izlaske (osim ako pogodite večer obilaska Lokvarke!), ili šoping-centre, i slično. Turistička se ponuda ovdje više orijentira na jezero i njegovu ljepotu, kao što i treba, i dijelom na restorane koji su, istina, dobri.

PRIRODNE VRIJEDNOSTI: ●●●●●●●●●○
Ovo i jest mjesto kojem je glavni adut prirodna vrijednost, zar ne? Jezero je, kao što smo rekli, prekrasno i prepuno šumama bogatima gljivama. Dodajmo tome lijepu Lokvarku, kao i razne interesantne planinarske ture u blizini, za koje jednostavno nismo imali vremena.

KULTURNE VRIJEDNOSTI: ●●●○○○○○○○
Tanko; u blizini ima nešto spomenika, ostataka pra-ceste, itd., ali su to ipak u ovom kraju izuzeci. Ipak je ovo primarno turizam radi prirode. 

CIJENE: ●●●●●●●●●○
Treba reći da nas cijeli vikend u Lokvama nije stajao previše: cijene su vrlo razumne, i ne bi se čudili da se pokaže kako nas jedan vikend u Zagrebu, koji uključuje večernji izlazak, neki šoping, jutarnju kavu i kolače, i jedenje u restoranu dvaput, košta podjednako.