Lijepo je ići na daleka, egzotična mjesta, ali je jednako lijepo pronaći neki dragulj u svojem susjedstvu. Istina, Gorski Kotar možda ne bismo mogli svrstati među ono najuže susjedstvo, ali je dovoljno blizu i pristupačan da putovanje tamo ne bude projekt za koji se mentalno i tehnički pripremamo danima unaprijed.
Put nas vodi u Lokve, djelić Hrvatske koji većina ljudi poznaje kao onaj lijepo zelen, gusto šumovit kraj između Delnica i Risnjaka koji vide putujući bilo autocestom, bilo starom cestom iz Zagreba prema Rijeci. Nešto malo više od sat vremena po njoj, pa izlaz za Delnice i još nekoliko kilometara prema zapadu dovode nas do Lokvi i njihovog jezera koje se po nekim kartama naziva Lokvarskim, a po onim drugima ― Omladinskim.
Sa snažnom turističkom konkurencijom u blizini (Risnjakom udaljenim oko deset a morem nekih petnaestak kilometara), mnogi užurbani turisti vjerojatno nisu svjesni što propuštaju samo projurivši pored Lokvi. Već po dolasku smo, naime, ostali fascinirani ljepotom jezera, raštrkanim planinskim kućicama oko njega te prekrasnom prirodom. Jezero je inače umjetno, no formirano je u prirodnom planinskom koritu pa izuzev male brane na istočnom kraju nema ni traga nekakvoj ljudskoj intervenciji.
Kao mjesto, Lokve nisu drastično drukčije od ostalih malih hrvatskih gradova. Dvije-tri glavne ulice, s trgićem i zgradom općine na sjecištu, te nezaobilaznom gostionicom i malim svaštarskim dućanom koji metar dalje. Ni traga nekakvoj buci ili gužvi: tempo je smiren i sve nekako teče opušteno. I da se stvarno ne možete snaći, uvijek možete pitati nekoga od lokalaca gdje je što. Mi smo naš smještaj pronašli odmah, teško je bilo promašiti ulicu po imenu Gorski raj. Iako zvuči pomalo pretenciozno, Gorski raj je uistinu gorski raj.
Iznajmili smo apartman u planinskoj kućici kod gospođe Josipe koja nas je srdačno dočekala, a još diskretnije nas ostavila da se raskomotimo. Apartman se sastoji od prostrane dnevne sobe (s kaljevom peći), odlično opremljene kuhinje, kuponice i šarmantne spavaonice. Posebna napomena je balkon, The Balkon. Na njemu možete spavati, jesti, sunčati se, čitati, samo sjediti i zuriti ili jednostavno uživati u pogledu koji seže preko predivnih šuma i livada tog kraja. Uglavnom, našsmještaj upotpunjava ukupan dojam lijepog planinskog odmora ― željeli vi to shvatiti romantično ili turistički. Tko je mislio da za tako nešto nema druge nego ići u Sloveniju ili čak Austriju, Švicarsku, dobra je vijest da to može naći daleko bliže, a lako moguće i višestruko povoljnije. Hotelski kapaciteti u okolici nisu preveliki, ali privatnih smještaja ima sasvim dovoljno, i raznovrsni su.
Prvo jutro u Lokvama šuljamo se po šumi oko jezera, isprepletenoj čitavom mrežom puteljaka za koje valjda ni tri mjeseca ne bi bila dovoljna da bi se u potpunosti istražili. Mi smo se, međutim, zadovoljili sjedenjem na drvenoj klupici uz obalu, počastivši se pravim piknik-ručkom. Nije da turisti nemaju izbor: uz obalu se nalazi ljepuškasti restoran-pansion Jezero, gdje krajičkom oka uočavamo impozantne porcije govedine s krumpirom pečenim na slanini. (Kojima se već veselimo u sljedećem dolasku.)
Šume oko jezera imaju snažan renome u svijetu gljivarstva, i mještani nam se hvale kolike su količine vrganja uspjeli skupiti u sezoni. Doduše, došli smo desetak dana prekasno pa ni nakon pola sata tumaranja po šumi nismo našli mnogo više od hvata bukovača. No utjeha brzo dolazi ― naime, na jezeru smo uočili tablu koja je svjedočila o postojanju splava koji vas vozi po jezeru. Kako splav nismo vidjeli, telefonirali smo splavaru (broj mobitela na tabli) i vrlo brzo dogovorili izletić. Iako je splav predviđen za grupe, splavar je pristao upogoniti ga samo za nas dvoje i to za simboličnu cijenu. Poseban je gušt imati splavara i splav (koji je čovjek sam sastavio) samo za sebe; čujete neobične priče, saznate neke stvari koje uobičajeni turisti možda nemaju priliku, a i sklopite neko neobično poznanstvo sa osobom s kojom provede oko sat vremena na jezeru. O da, i još vas ponudi i oštrom domaćom rakijom, i biranim country hitovima.
▪ ▪ ▪
Priznajemo, više koincidencijom nego planiranjem, u Lokvama smo se zatekli upravo na vikend kad se u njima održavala noćna šetnja obilaska obližnje pećine Lokvarke pod bakljama. Zvučalo je predobro da bi se propustilo, pa smo na sebe navukli naše sportske vjetrovke i zaputili se prema centru grada gdje je trebalo biti okupljanje svih avanturista.
Isprve ― šok i za nas i za organizatore. Na ovu avanturu odvažilo se preko stotinu, možda i dvije stotine ljudi, višestruko premašivši očekivanja. Kad su konačno svi popisani, podijeljene su im baklje i sve je spremno, povorka se ― šokirajući noćne vozače ― ulicom kreće nekoliko stotina metara i potom skreće na uzbrdicu prema pećini koja je malo udaljena od naselja.
Koračanje po zemljanom i travnatom ozbiljnom usponu, pod treperavim svjetlom baklji usred mrklo mračne noći, tip je atmosfere kakav je teško predočiti. Duhovitiji članovi povorke komentiraju kako zacijelo izgledamo kao nekakva čudna sekta koja se zaputila u svoj sanktum, ali baklje zapravo taman dovoljno osvjetljavaju tlo koliko je potrebno da se po njemu može sigurno koračati.
Nakon pola sata ovog neobičnog noćnog vijuganja, povorka se ispred nas zaustavlja: stigli smo do ulaza u pećinu. Nakon što je svim zainteresiranima natočena šalica dobrodošlog čaja iz ruku ni manje ni više nego gradonačelnika, grupa polako kreće pod zemlju.
Lokvarka je, treba priznati, prepuna izvrsnih kadrova. Čak i sporim tempom hoda, praktički se ne stižu vidjeti sve te neobične i prekrasne geološke forme sa svih strana. Druga fascinantna karakteristika Lokvarke je što "uvijek ima još". Nakon što prođete prvih stotinjak koračića, djeluje kao da se polako hodnik sužava i ovdje će biti kraj, da bi se pokazalo kako tamo postoji prolaz ― koji opet vodi u novi veliki prostor. Tako se ponavlja četiri ili pet puta, i svaki prostor je za sebe jednako fascinantan. Nema ni osjećaja klaustrofobije, barem većinu vremena, jer je svod nerijetko nekoliko metara iznad glave.
I kao što često emitirana reklama govori, "ni to nije sve", jer je poznato da postoje barem još dva velika "kata" Lokvarke, od kojih je jedan djelomično istražen, a drugi praktički nije uopće, pa je nepoznato koliko je cijeli kompleks možda uopće velik (a već je i ovaj javni dio velik!). U svakom slučaju, ukupan zaključak je: ako ste igdje u njenoj blizini, posjetite je!
Nakon izlaska i još jedne šetnje, avanturistička se večer završava u gradskoj dvorani u centru, gdje je pripremljena grozomorna fritaja s vrganjima, u čijoj smo pripremi i sami dijelom sudjelovali, i koja se pokazala prvoklasnom delikatesom. Zabava se nastavlja još pokoji sat, i ima sva obilježja veselica "stare škole" ― definitivno s jednom svojom vrstom šarma.
▪ ▪ ▪
Sljedeći dan polako dolazi vrijeme pakiranja, iako bismo rado ostali barem još nekoliko dana. Ta tko bi želio napustiti taj lijepi apartman, s dobro opremljenom kuhinjom, komfornom i toplom dnevnom sobom (upravo ono što čovjek treba nakon dana jurenja po prirodi), velikodušnim duplim krevetom i prostranom kupaonicom?
Ipak, posljednji dan odlučili smo ipak iskoristiti koliko je komforno izvedivo. Prvo krećemo za Golubinjak, park-šumu koji kilometar od Lokvi. Iako zbog općenite ispretrganosti od sinoćnje speleologije nismo baš u formi proći sve što ovaj park nudi, s obzirom da se nalazi na stjenovitoj kosini i traži nešto kondicije, nismo ostali prikraćeni za neke prekrasne prizore. I, baš kao i u Lokvama i jezeru, vlada potpun mir. Ima nešto lokalnog stanovništva, ali prostora ima više nego dovoljno za svakoga, ni traga nekakvoj gužvi. Tko se želi malo okrijepiti, tu je i restoran.
Kako bismo mjesto barem donekle istražili i gastronomski, posljednja točka prije polaska za Zagreb je restoran Eva, također u Lokvama. Tu smo se počastili čitavim nizom delicija: odličan sir škripavac, pa jedna od najboljih juha od vrganja koje smo ikad jeli, pa jelen odvojeno na slatkom umaku i umaku od gljiva s domaćim kroketima, nakon čega dolazi sladoled umotan u palačinke sakrivene u šlagu i pita od borovnica. Izvrstan gastro-provod, za preporučiti svakome, ali ujedno treba preporučiti i da dođete vrlo, vrlo gladni; porcije su gigantske.
SMJEŠTAJ: ●●●●●●●●●○
Smještaj nam je bio vrhunski ― pravi planinski tip tople, rustikalne, šarmantne kućice, mir i tišina, a ipak sa svom opremom koju čovjek treba. Naravno, ima raznoraznih smještaja unaokolo, ali mi smo ovim bili super-zadovoljni.
ODMOR: ●●●●●●●●●●
Ovo je jedno od onih mjesta za odmor. Tamo gdje vrijeme kao da stoji, najglasniji zvuk koji se čuje je kucanje čaša i šum lišća na vjetru, sve je beskrajno smireno. Napunili smo baterije bolje nego na nekim petodnevnim odmorima.
TURISTIČKA PONUDA: ●●●●●○○○○
Sadržaja u Lokvama ima ponešto, ali ne očekujte stvari poput mjesta za večernje izlaske (osim ako pogodite večer obilaska Lokvarke!), ili šoping-centre, i slično. Turistička se ponuda ovdje više orijentira na jezero i njegovu ljepotu, kao što i treba, i dijelom na restorane koji su, istina, dobri.
PRIRODNE VRIJEDNOSTI: ●●●●●●●●●○
Ovo i jest mjesto kojem je glavni adut prirodna vrijednost, zar ne? Jezero je, kao što smo rekli, prekrasno i prepuno šumama bogatima gljivama. Dodajmo tome lijepu Lokvarku, kao i razne interesantne planinarske ture u blizini, za koje jednostavno nismo imali vremena.
KULTURNE VRIJEDNOSTI: ●●●○○○○○○○
Tanko; u blizini ima nešto spomenika, ostataka pra-ceste, itd., ali su to ipak u ovom kraju izuzeci. Ipak je ovo primarno turizam radi prirode.
CIJENE: ●●●●●●●●●○
Treba reći da nas cijeli vikend u Lokvama nije stajao previše: cijene su vrlo razumne, i ne bi se čudili da se pokaže kako nas jedan vikend u Zagrebu, koji uključuje večernji izlazak, neki šoping, jutarnju kavu i kolače, i jedenje u restoranu dvaput, košta podjednako.
