Krajnji sjever, krajnji zapad

Situacija je htjela da se pojave prve Šapice u solo sastavu; kombinacija kalendara i posla značila je da sam se sredinom jeseni našao s druge strane Atlantskog oceana, pa i daljnje strane Amerike ― u Seattleu, savezna država Washington. Mjesto gdje je u nekom trenu niknuo grunge, a danas niče softver, većina ljudi shvaća kao strahovito hladno jer je "tamo negdje daleko gore lijevo", ali takva percepcija vara: Seattle je samo malo sjeverniji od Zagreba, a južniji je od, recimo, inače dosta toplog Beča. Istina je da mu geografski položaj ne daje tako topla ljeta, ali ipak se ne bi moglo reći kako se radi o a priori hladnom gradu.

Dobar dio nas s istočne strane Atlantika često dobiva dojmove o Americi primarno kroz film ili televiziju. Činjenica je, naravno, kako su SAD prevelike da bi se o njima mogao steći nekakav generalni dojam, ili da bi jedan dojam mogao biti primjenjiv na sve njene dijelove. Istočna obala, konkretno, je među progresivnijima i Seattle se voli potiho hvaliti sa svojim visokim prosječnim standardom obrazovanja, kulture, niskim kriminalom, visokom zaposlenošću, i sl. Ili, kako su lokalci to voljeli frazirati, radi se o jednom od američkih gradova u kojemu se Europljani osjećaju bolje nego u većini ostatka države.

Svejedno, teško je na prvi pogled ne ostati fasciniran američkim kultom veličine. Radilo se o kavani, trgovini, restoranu ili trgovini podovima, sve je veliko i luksuzno. Niske ali povšinom velike zgrade, prepune svjetala, s parkiralištima veličine nogometnih terena, vladaju većinom grada izvan najužeg centra. Stručno rečeno, sve je predimenzionirano.

Ne manifestira se to samo na zgradama, iako je to prvo gdje se tako nešto može uočiti. Veličina i njen dojam općenito uvukli su se posvuda u američki stil života - i ne želim stereotipno reći da je to uvijek loše. Zaputite li se u visoko cijenjeni restoran u centru grada, dobre su šanse da ćete dobiti podjednaku uslugu (a i cijenu) kao i u Londonu, Parizu ili Helsinkiju. No odlučite li se zaputiti u neki od popularnih pregradskih "dinera", očekujte porcije i uslugu koja za red veličine nadmašuje ono što možete vidjeti na europskim tanjurima.

Otkud ta opsesija predgrađem? Vrlo jednostavno - zato što je Seattle, slično velikom broju američkih gradova, zapravo vrlo male "prave" jezgre koja se, uostalom, ne razlikuje od jezgri velegrada bilo gdje na svijetu. Ali dovoljno je dvadeset minuta ili u najgorem slučaju pola sata hoda od centra u bilo kojem smjeru da bi se zgrade naglo spustile i grad pretvorio u jedno veliko, prostrano predgrađe.

No ova predgrađa su puna života, što je još jedna karakteristika američkih gradova. Parkovi su puni, i to ne samo djece na igralištima, već ljudi svih dobi koji su se došli zabaviti, odmoriti, družiti ili jednostavno provesti dan van kuće. Ulični zabavljači, pomični kiosci s najrazličitijim vrstama grickalica i street fooda koji možete zamisliti, čak povremeno i plesači ili ulično kazalište. Lijepo i, kao dodatan plus, vrlo se lako uključiti u bilo koje društvo. Približite li se nekoj dobro raspoloženoj skupini u bilo kojoj kvartovskoj pivnici, još nećete stići ni shvatiti što se događa, a već ćete se naći s kriglom u ruci kako čavrljate o nekoj osamdeset i sedmoj temi s čovjekom kojeg ste upoznali prije pet minuta.

Takav stil života opet dobro potvrđuje način na koji Amerikanci, ili barem stanovnici Seattlea, razmišljaju. Uživaju u životu, pa i ako to nije uvijek zdravo ili jeftino. Od svakog se očekuje da radi i radi mnogo i naporno, ali jednom kad ostavi vrata firme za sobom oko 5 ili 6 poslijepodne, on postaje taj radi kojeg se netko drugi trudi i život postaje lagodan, bez previše briga ili razmišljanja. Bezbrižan na nekakav raskalašen, gotovo drzak način koji bi, nažalost, dobar dio Europljana smatrali neprihvatljivim. Ali meni se osobno čini da su Amerikanci po tom pitanju otišli pozitivan korak dalje.

Izuzetak u toj bezbrižnosti je financijska svijest. Zaboravite na obavezna osiguranja, obavezne mirovinske fondove i slično. U Americi, jedino što plaćate kao obavezno je porez državi, i sve ostalo dogovarate i formirate sami. Ovo je zapravo korisno za one koji su spretni s tim stvarima i mogu naći kombinaciju banaka, osiguranja, mirovina i sličnog, koji im točno najbolje odgovaraju, ali je isto tako daleko teže za one koji tome nisu vični. To je nešto o čemu prosječan Amerikanac mora razmišljati, i time se baviti - ne stalno, ali ne smije na to ni zaboraviti.

Američki način života proteže se i na druga područja. Seattle, naročito njegovi rubni kvartovi, su toliko prilagođeni konceptu posjedovanja automobila, da postoje zgrade s trgovinama ili restoranima u koje je nemoguće ući s ulice nego se ulazi kroz garažu, jer se pretpostavlja da je nemoguće da itko ikad tamo dođe nečim drugim osim automobilom. Ako se baš trudite, vjerojatno ćete pronaći polu-skriveni požarni izlaz kroz koji je moguće i ući, ali koncept "hodanja" zasigurno nije primaran.

Osim automobilizma, simbol Amerikanaca je i sport. Premda i drugi dijelovi svijeta imaju svoje manijakalne navijače, u Americi se sve radi na većem mjerilu. Gigantski stadioni, šou-biznis i rijeke navijača posvuda po gradu koji se, poput vojske svi ujednačeno odjeveni u sportske navijačke dresove, slijevaju u stadione. Dapače, cijelo jedno sub-tržište restorana, pivnica i trgovina sportskom robom uspijeva i živi od spektakularnih sportskih događaja koji se održavaju svakih nekoliko tjedana, a ako pratite više od jednog sporta, onda i češće.

U paraleli, interesantno je (i iz mog gledišta pozitivno) koliko su se Amerikanci uspjeli odmaknuti od opsesije protokolom i formalnošću. Potpuno je normalno da vam šef u uglednoj firmi dolazi na posao u trapericama i tenisicama, a da ste vi u kratkim hlačama. Ležernost je jedino pravilo, ali isto tako se nitko ne snebiva ukoliko se želite odjenuti po bilo kojem pravilu neuobičajeno. Štoviše, ima podosta Azijatkinja koje se kreću okolo u svojim karakterističnim haljama s uzorcima, i nitko, apsolutno nitko, to ne vidi kao neobično ili to čak uoči.

Načelno je pravilo da se u Americi među kolegama nikad ne priča o politici ni o religiji, ali s obzirom da je moj posjet bio u doba predizbornog meteža Clinton vs. Trump, prvo pravilo je bilo masovno i teško kršeno. U razgovorima mi je tek postepeno počelo svitati koliko je drastična podijeljenost u američkom društvu. U centru Seattlea gotovo nikome nije jasno kako je uopće itko mogao glasati za republikanskog kandidata, dok je van Seattlea nejasno kako je uopće itko mogao glasati za demokratskog. Nema tu puno odvagivanja i premišljanja: kandidat druge strane je katastrofa i treba napraviti sve kako ne bi došao na vlast.

Činjenica je, ponovimo, kako su SAD prevelike i sadrže puno prešarolik spektar raznoraznih razmišljanja i stavova da bi mogle i teoretski biti ujedinjene u mišljenju kako trebaju biti vođene. Država se sastoji od toliko kontradiktorno i maksimalno različitih mentaliteta da neko idealno rješenje ne postoji niti će ikad moći postojati. I sami priznaju kako su obale (East i West Coast) po mentalitetu nešto sasvim drugo od centralnih država. Rezultat izbora samo govori koja će polovica Amerike sljedećih nekoliko godina biti ona nezadovoljna.

Nakon svega toga, jasno mi je radi čega se Amerikanci koji dođu negdje u stari dio Europe osjećaju tako kako se osjećaju. Sve im je premalo i klaustrofobično, nijansu uštogljeno, komplicirano jer su ceste uske i treba se snalaziti, prepuno kulture i povijesti, i nijansu apatično.

Ali svejedno, odlazak u SAD je vrijedno iskustvo - za mene primarno radi toga što mi se iskristaliziralo koja su mišljenja o Americi, ili barem tom dijelu Amerike, bila točna a koja čista fantazija na temelju pogrešnih pretpostavki.

Sve u svemu, u Seattleu se može živjeti dobro. Doista dobro, po mnogim kriterijima jednostavnije i veselije nego što smo navikli u Europi. Ne, puno toga tamo ne postoji - centar grada su visoke impresivne zgrade, često u simpatičnoj ciglenoj gradnji i ludoj arhitekturi, ali bilo što starije od stotinu godina je praktički zaštićeni spomenik. Mlada nacija ima, neosporno, svoj splet prednosti i nedostataka, i ovisi o individualnom karakteru koji će prevagnuti.

SMJEŠTAJ:●●●●●●●○○○
Ima mnogo prilike za smještaj, i izbor hotela je velik. Pomalo su generički (ne očekujte nešto jako šarmantno) ali su veliki, luksuzni i dobro služe svrsi. Nisu baš super-jeftini, doduše.

ODMOR:●●●●●●●●○○
Iako to nije valjda primarna ideja puta u Ameriku, ona je pogodan teren za opustiti se i dobro zabaviti. Ukoliko imate koji dolar u džepu, moći ćete se dobro provoditi, i ne brinuti gotovo ni o čemu.

TURISTIČKA PONUDA:●●●●●●●○○○
Dosta dobra - postoji velik broj interesantnih dućana i ugostiteljskih objekata, i jako su diverzificirani. No za isto tako, za većinu njih morati ćete izmisliti nekakav način transporta ili se suočiti sa samo osrednjim javnim prijevozom.

PRIRODNE VRIJEDNOSTI:●●●●●●○○○○
Nije loše: jezera i okolna sela su puna lijepih pogleda i šuma. No za ono pravo se morate maknuti kojih desetak kilometara van grada, što nije uvijek najjednostavnije kao turistu.

KULTURNE VRIJEDNOSTI:●●●●●○○○○○
Teško reći. Na povijesne znamenitosti ili kulturu teško ćete ostati impresionirani ako dolazite iz Europe, ali ima svejedno u Seattleu dosta muzeja i zanimljivih prilika za obilaske, itd.

GASTRONOMIJA:●●●●●●●●○○
Na raspolaganju je izbor restorana sa svih strana svijeta, i uglavnom su dobri a usluga je kvalitetna. Tko želi probati nešto autentično američko, ima i puno "dinera" s raznim krasnim delicijama.

CIJENE:●●●●○○○○○○
Seattle je skup grad, čak i za američke pojmove, ali ne morate biti osuđeni na veliku potrošnju ako svoj boravak pametno isplanirate i optimizirate unaprijed, pa neće biti iznenađenjka. Slično europskim metropolama.

Dragulj na obali Atlantika

Premda za naša ljetna putovanja obično prednost dajemo destinacijama primarno za odmor, taj put odlučili smo napraviti malu iznimku i zaputiti se na zapad Europe, u živopisni i zanimljivi Portugal ― točnije rečeno, u njegov glavni grad. Razloga za tu odluku bilo je više; predivna država, ugodna klima, interesantna kultura, nevjerojatno predivan i beskrajno tužan fado, i to što zapravo nitko od nas nije još posjetio tu državu, a čuli smo o njoj mnogo fascinantnih priča.

Organizirati putovanje nije bilo naročito teško: hrvatske turističke agencije tada su nudile relativno povoljne pakete putovanja avionom, s kompletnim transferom i infrastrukturom i ostalim. Tako da smo se početkom rujna, u doba kad Portugal za nas postaje tek polako temperaturno podnošljiv, našli u Lisabonu.

Vjerojatno ste, obzirom na samo ime našeg bloga, primijetli našu opsjednutost rakunima. Teško ju je opisati, a još teže ju objasniti, ali opsesija i dalje prisutna u svim oblicima i nijansama (sive, a koje druge!). No, budući da ih nismo mogli pronaći u zoološkom vrtu u Zagrebu, pri već planiranju našeg godišnjeg odmora, više nego simpatična ispala je činjenica da Lisabon ima ogroman zoološki vrt u kojem ima rakuna. Da budemo sigurni da su stvarno tamo, poslali smo i mail i vrlo brzo dobili odgovor. Nemojte se čuditi, u uvodu smo pričali o opsjednutosti istima.

Odabrali smo luksuzniji hotel budući da razlika u cijeni nije bila velika, a hotel je nudio dobre pogodnosti i što je još važnije ― nalazio se u blizini svih stanica prijevoznih sredstava, a pod tim mislimo na vlak, tramvaj i podzemnu željeznicu.  Sasvim slučajno ili ne, hotel se nalazio točno nasuprot spomenutog zoološkog vrta. Iako je hotel bio u prometnom dijelu grada, unutar njega uspjeli su stvoriti pravu malu meditativnu oazu u vrtu te je nakon napornog hoda uokolo, bio pravi wellness trenutak okrijepiti se uz male vodopade, šum vode i miris raznovrsnih biljaka. Obzirom da se radilo o hotelu visoke kategorije, naravno da je imao i unutarnji bazen na kojem su iznimno pazili na čistoću pa nije bilo moguće okupati se bez kapica. Ako je nemate, a vrlo vjerojatno je nemate, možete je kupiti na recepciji pa imate i neprigodni suvernir.

Spremni i orni, uputili smo se u obilazak grada (zoološki je pričekao par dana, a rakuni su nas totalno izignorirali; samo su nam odmahnuli šapicom da im ne smetamo). Već na aerodromu kupili smo Lisboa Card koja, osim što je kartica za plaćanje prijevoza, sadrži i neke pogodnosti u vidu popusta na karte prilikom obilazaka. Postoje različite mogućnosti kartice, par dana, tjedan dana ili više pa si prilagodite onu koja vam odgovara jer se stvarno isplati, a s druge strane ne morate brinuti jeste li kupili pravu kartu obzirom da je Lisboa Card univerzalna za sva prijevozna sredstva.

Do grada je prilično jednostavno doći, vožnje ne traju dugo budući da Lisabon nije baš tako ogroman grad, a po gradu je najljepše i najpraktičnije voziti se tramvajem.  Ako ste bilo što čuli o Lisabonu, to je vjerojatno priča o najpoznatijem tramvaju broj 28. Svakako se provozajte tom linijom jer, osim što je povijesna, zaista nudi najbolji pogled na gotovo sve važnije znamenitosti grada. Sama vožnja je stvarno šarmantna, ali ako idete ljeti, računajte na ogromne gužve jer niste prvi ni zadnji turist koji se želi provozati tom linijom. Eh da, lisabonski tramvaji su zaista rustikalni i starinski, i obzirom na ostatak grada, prilično čisti.

Grad je preeeedivan, oduševio nas je na prvu, smješten na nekoliko okolnih brežuljaka, sačuvao je velike dijelove arhitekture kroz burnu prošlost. Iako urbanistički jako skockan, sam grad je prilično prljav. Da li radi velikoj broja turista ili samih stanovnika, u desetak dana koliko smo tamo proveli nismo uspjeli saznati, ali smo doslovno i pošteno zaprljali cipele. Stanovnici, od recepcije hotela preko vozača tramvaja i prodavačica tapasa, su prilično ljubazni i susretljivi. Posvuda vlada jako opuštena atmosfera, tempo kretanja je "laganini" i nikome se ne žuri. Sjedi se po parkovima, sa svih strana dopiru zvuci glazbe, nitko nikome ne smeta, a svi ste dobrodošli pridružiti se, ako želite.

Dvije povijesne građevine koje ni u najluđem snu ne biste smjeli ignorirati ukoliko ste u posjeti Lisabonu su njegov centralni gradski dvorac, te palača Belem. Prvi je krasan, iako u unutrašnjosti slabo očuvan, kameni dvorac s centrom koji je kao stvoren za piknike i odmor u hladu drveća, i sa zidinama s kojih se sa svakog, ali baš svakog mjesta, vidi prekrasan pogled na Lisabon dolje u nizini. Prilika za entuzijastične fotografe općenito u Lisabonu neće nedostajati.

Belemski toranj, lokalnim imenom Torre de Belém, je vjerojatno i poznatiji. Radi se o utvrdi iz ranog šesnaestog stoljeća koja je nešto bolje očuvana i famozna je sa svojom lokacijom na obali mora. Njena arhitektura koja kombinira zaštitu i umjetnost je praktički unikatna ― ukrasi su izvrsno očuvani i dobro renovirani, i također se sa svake točke, a naročito s vrha na koji možete doći uz malo pentranja, širi pogled koji vam nikad neće dosaditi. Mi smo imali sreće biti tamo kad je vidljivost bila famozna, pa svakako uračunajte taj faktor u obzir ako vas put vodi u Lisabon.

Vjerujemo da hrana zaslužuje jedno veliko poglavlje koje bi trebali popratiti fotografijama, a to bi već otvaralo mogućnosti za jedan novi, gurmanski blog, pa ćemo se zadržati na tome da je hrana bolja nego smo to očekivali. A očekivali smo stvarno puno. Posvuda po gradu nalaze se male trgovinice/slasticarnice/kafići/pekare koje služe tapase, a to znači nebrojeno velik izbor malih "zalogajčića". Trebali bi se svakako raspitati što se nalazi u njima jer su većinom pohani ili upakirani u tijesto. S druge strane, možda će vam to baš i odgovarati. Jednostavno rečeno, sve što smo jeli u Lisabonu bilo je fino, neobično, drugačije. Da se razumijemo, nismo jeli samo tapase, pošteno su nas oderali na večerama u najprometnijim lisabonskim ulicama, ali moramo priznati da su tapasi ipak nešto što nam se urezalo u sjećanje.

Bilo bi nepravedno ne spomenuti najpoznatiju portugalsku  slasticu ikad – Pastel de nata ili pastel de Belem ― a radi se o slastici od tijesta, jaja i začina, čiji je recept nastao u osamnaestom stoljeću, a od 1837. godine se proizvodi na istom mjestu, u Fábrica de Pastéis de Belém. Naravno da postoje različite izvedenice tog deserta posvuda, ali ako hoćete probati baš "onaj pravi", oboružajte se strpljenjem i stanite u nepregledan red, isplati se.

Kad vam dosadi gradska vreva, savjetujemo vam da svakako odete na jednodnevni izlet u mali grad Sintru. Unatoč veličini, sadrži puno prirodnih i arhitektonskih ljepota koje se rijetko mogu vidjeti na jednom mjestu. Kako bismo vam dočarali o čemu pričamo, evo linka.

Ako ste u formi, možete se sami penjati do dvoraca i napraviti aktivan izlet, a ako ste poput nas, postoje autobusi koji redovno voze prema gore. Dolje, naravno, možete i pješke.

Osim neospornih zanimljivosti s područja arhitekture, povijesti, kulture i gastronomije, naš boravak u Lisabonu nam je dao i mali uvod u ono suptilnije ― portugalski mentalitet. Portugalci su, dakle, interesantan balans između angažiranosti i relaksiranosti. Niti na jednom mjestu nismo naišli na ljude koji nisu bili susretljivi, ili koji se ne bi potrudili oko nečega ― čak i ako im se ne radi o poslu. S druge strane, nisu opsjednuti poslom ni prepedantni. Konobar, iako srdačan i ljubazan, neće skočiti do vašeg stola čim vas uoči, nego će prvo završiti štos koji priča barmenu; tipičan Lisabonac će provesti večer s čašom crvenog vina i tapasima u društvu svoje dame i prijatelja, čak i ako ga kod kuće realno čeka krečenje.

Možda su zapravo i u pravu u tome što u životu pred urednošću i složenošću katkad daju prednost malim zadovoljstvima. Možda nisu toliko nevjerojatno napredni, ali su zacijelo sretniji. To se i vidi u njihovoj gastronomiji, umjetnosti, i mnogo čemu drugome, od kojih vas neke stvari mogu smetati, neke razveseliti. Nas je u određenom smislu iznenadilo nešto što je tako za Portugalce potpuno normalno ― njihova ulična kultura. Izađete li, ne vikendom već bilo koji radni dan, uvečer u park ili u bilo koju ulicu centra, bit će živo, veselo, puno ljudi koji plešu, sviraju, veselo čavrljaju. I dobijete dojam kako bi, da se spontano pridružite bilo kojoj od mnogih grupica, začas bili dio društva, u jednoj bi vam se ruci našla čaša vina, u drugoj komadić pohanog sira s paprom, i lupkali bi nogama na pjesmu koju nikad niste čuli. I bilo bi vam izvrsno.

Kako, onda, sumirati naš posjet Lisabonu i dojmove otamo? Nadali smo se osjetiti i upoznati jednu za nas novu kulturu, sa svim detaljima i finesama koje to implicira. I to nam je Lisabon isporučio u većoj mjeri nego što smo se usudili nadati. Treba li od jednog takvog, "istraživačko-dokumentarističkog" putovanja očekivati više? Ne. I jednako tako, otišli smo otamo s dojmom da smo mogli tamo provesti još godinu dana, i jednako tako svaki dan imati ispunjen nekim drugim šarolikim sadržajem. I usto, cijene su za naše pojmove razumne. Pripremite se na dva problemčića ― prljavštinu i činjenicu da malo tko zna engleski jezik, ili se s njime uopće snalazi. Ali sve ostalo je, definitivno, za probati i vratiti se. I nastaviti se uvijek iznova vraćati.

SMJEŠTAJ:●●●●●●○○○○
Ima dosta prilika za smještaj, što po hotelima, što po apartmanima i ostalim mogućnostima. U užem gradu je jako teško naći povoljno i dobro, pa ste možda osuđeni ići malo van centra, kao i mi.

ODMOR:●●●●○○○○○○
Nije Lisabon mjesto gdje idete a priori na odmor, iako u određenom smislu on to može biti. Računajte potrošiti par cipela i biti budni u gluho doba noći.

TURISTIČKA PONUDA:●●●●●●●●○○
Ima svega ― ipak je dobar dio Lisabonske ekonomije zasnovan na turizmu i to se posvuda vidi. Lako se informirati i postoje razne pogodnosti, poput spomenute kartice.

PRIRODNE VRIJEDNOSTI:●●○○○○○○○○
Ima ih, prije svega u lijepim parkovima, ali ipak Lisabon nije mjesto gdje ćete, osim paunova, vidjeti neke prirodne krasote u izobilju koje vam inače ne bi bile poznate.

KULTURNE VRIJEDNOSTI:●●●●●●●●●○
Povijest Lisabona je izuzetno bogata, i to se vidi u svim aspektima: arhitekturi, kulturi, umjetnosti i bezbroj drugih suptilnih detalja.

GASTRONOMIJA:●●●●●●●●○○
Ozbiljno dobra hrana! Lisabon obilato koristi prednost što je uz more, ali jednako dobro kombinira kopnene i morske namirnice. I izbirljivci će naći nešto za sebe.

CIJENE:●●●●●●●○○○
Portugal općenito nije skupa država, a to važi i za Lisabon. Ako se držite podalje od najužeg centra, cijene će vam općenito biti vrlo razumne.